Kada danas sa ćuprije podignete pogled prema strmim, nepristupačnim stijenama koje se uzdižu visoko iznad desne obale Drine, primijetićete ostatke kamenih bedema. To su nijemi svjedoci jednog zaboravljenog vremena, ostaci Starog grada Višegrada, u narodu poznatijeg kao Pavlovina.

Vijekovima prije nego što je Mehmed-paša Sokolović uopšte zamislio svoj kameni most u podnožju ovih stijena, i prije nego što je podno njega nikla današnja čaršija, ovaj kraj je imao potpuno drugačije lice. Sudbinu su mu sa tih visina krojili moćni bosanski velikaši Pavlovići.

U XIV i XV vijeku, život se u ovim krajevima nije odvijao pored rijeke, već visoko iznad nje. Drina je tada bila divlja, hirovita i nepredvidiva, a prelazak preko nje bio je ravan kockanju sa životom. Zato je vlastela tražila sigurnost na neosvojivim visinama.

Utvrđeni grad Pavlovinu podigao je vojvoda Pavle Radenović (osnivač dinastije Pavlovića), koji je vladao istočnom Bosnom. Grad je bio strateško remek-djelo: podijeljen na Gornji i Donji grad, sa kulama stražarama sa kojih se vidio svaki pokret kilometrima unaokolo.

Sa tog mjesta, sa visina iznad današnjeg mosta, Pavlovići su kontrolisali važne trgovačke puteve koji su povezivali unutrašnjost Bosne sa Srbijom i Dubrovnikom. Podno utvrđenja nalazilo se tek nekoliko seoskih kuća, poneka vodenica i drum – prostor na kojem će vijekovima kasnije nastati grad kakav danas poznajemo.

Upravo u Pavlovini krije se i sam korijen imena našeg grada. Za lokalno stanovništvo koje je živjelo u dolini, na njivama i oko druma, ovo utvrđenje iznad njih je bukvalno bilo „viši grad” – grad koji je gore, na brdu, u oblacima. Tako je vremenom, od opisa pozicije Pavlovine iznad reke, nastalo jedno od najljepših imena na Balkanu – Višegrad.

U to vrijeme, u podnožju brda postojalo je i malo podgrađe (Podvišegrad), gdje su dubrovački trgovci imali svoja skladišta i trgovine, razmjenjujući so, tkanine i vino za domaću rudu, vosak i kožu.

Dolaskom Osmanlija sredinom XV vijeka (oko 1462. godine), Pavlovina gubi svoj prvobitni značaj. Turci osvajaju tvrđavu i u nju smještaju malu vojnu posadu. Međutim, nova imperija je imala drugačiju viziju razvoja. Umjesto izolovanih tvrđava na stijenama, fokus se prebacuje na doline i povezivanje puteva.

Nekoliko decenija kasnije, sudbina ovog kraja biće zauvijek zapečaćena vizijom jednog dječaka iz obližnjih Sokolovića. Kada je Mehmed-paša Sokolović odlučio da sagradi monumentalnu ćupriju, graditelji i stražari su sa vrha Pavlovine, sa visine, posmatrali kako se u podnožju rađa novo čudo arhitekture koje će spojiti dvije obale.

Danas je Pavlovina uglavnom prepuštena zubu vremena i gustom rastinju. Iako su njeni bedemi i kule u ruševinama, ona i dalje ponosno stoji kao kruna i stražar iznad Višegrada. Svaki kamen Pavlovine nosi priču o srednjovjekovnim vitezovima, dubrovačkim trgovcima i vremenu kada se istorija pisala mačem i štitom.

Dok gledamo u ćupriju, nemojmo zaboraviti da pogledamo i gore, prema stijenama koje je nadvisuju. Tamo gore je počela naša priča. Pavlovina nije samo stari grad – ona je rodni list Višegrada.